Aleksandrijski kvartet pdf

Plosnata, trokutasta zmijska glava s golemim eonim renjevima; kosa mu pada uiljena na elo. Bjelkast, palucav jezik neprestano mu je u pokretu vlaei mu tanke usne. Neizmjerno je bogat i ne mora sam ni prstom maknuti. Povazdan sjedi na terasi Burzovnog kluba i promatra ene kako prolaze, nemirnim oima ovjeka koji neprestano mijea stari, zamaeni pil karata.

Od vremena do vremena se trgne, poput kameleona kad isplazi jezik - dajui znak gotovo nevidljiv nepaljivim promatraima. Tada se neka prilika iskrade s terase i poe za enom na koju je on pokazao. Pokatkad njegovi agenti sasvim otvoreno zaustavljaju i salijeu ene na ulici u njegovo ime, spominjui odreenu svotu novca. U naem se gradu nitko ne vrijea na spomen novca.

Neke se djevojke samo nasmiju. Neke odmah pristanu. Nikad niim. Krepost se u nas nikad ne hini. Pa ni porok. Oboje su posve prirodni. Capodistria se dri daleko od svega toga, u svom besprijekornom kaputu od agrena, a na prsima mu aren svilen rupi. Uske mu se cipele ljeskaju. Prijatelji ga zovu Da Capo zbog spolne potencije o kojoj se pria da je velika koliko i njegovo bogatstvo - ili njegova runoa. U nekom je nejasnom srodstvu sa Justinom, koja kae o njemu: - ao mi ga je. Srce mu je uvelo i ostao je sa pet osjetila, poput komadia razbijene vinske ae.

Meutim, ini se da ga ne titi taj strahovito jednolini ivot. Njegova je obitelj poznata po veem broju samoubojstava, i psiholoka mu je batina optereena duevnim poremeajima i bolestima. Njega to, meutim, ne zabrinjava i on kae dodirujui sljepoonicu dugakim kaiprstom: - Svi su moji preci skrenuli ovdje, u glavi. Pa i moj otac. On je bio velik enskar. U dubokoj starosti, dao je izraditi od gume model savrenog enskog tijela - u naravnoj veliini. Zimi se mogla napuniti vrelom vodom.

Bila je neobino lijepa. Prozvao ju je Sabina, po svojoj majci, i nosio je svuda sa sobom. Imao je pasiju da putuje prekooceanskim brodovima i zapravo je posljednje dvije godine ivota proveo na jednome od njih putujui u New York i natrag. Sabina je imala divnu garderobu. Trebalo ih je vidjeti kako dolaze zajedno u blagovaonicu odjeveni za veeru.

Putovao je sa svojim njegovateljem, slugom, koji se zvao Kelly. Izmeu njih je, poduprta s obje strane kao pijana ljepotica, hodala Sabina u svojoj prekrasnoj veernjoj toaleti. One noi kad je umro, rekao je Kellyju: Brzojavi Demetriusu da je Sabina umrla u mom naruju veeras bez ikakvih bolova.

Pokopali su je s njim u Napulju. Smijeh mu je najprirodniji i najneusiljeniji koji sam ikad uo. Poslije, kad sam bio izbezumljen od briga i zaduen do grla kod Capodistrije, nije mi on vie bio tako ugodan sugovornik. Jedne noi Melissa je sjedila supijana na amlici pokraj vatre i drala u onim svojim dugim, izvijenim prstima priznanicu koju sam ja bio potpisao Capodistriji i preko koje je bilo samo ispisana rije vraeno Ovakve uspomene peku ovjeka.

Melissa mi je rekla: - Justine je mogla lako otplatiti tvoj dug, ali ja nisam htjela da se jo vie povea tvoja ovisnost o njoj. Osim toga, iako tebi vie nije stalo do mene, htjela sam uiniti neto za tebe - a ovo je bila najmanja od svih rtava. Nisam mislila da e te toliko zaboljeti to sam spavala s njim.

Zar nisi i ti uinio to isto za mene - mislim, uzajmio novac od Justine da bi mi mogao platiti rengensko snimanje? Znala sam ja to iako si mi lagao. Ja tebi neu lagati, nikad ti ne laem. Evo, uzmi ovo i poderi, ali nemoj vie s njim kockati. To nije drutvo za tebe. I okrenuvi glavu od mene, uini tipinu arapsku kretnju kao da pljuje. Dok sam se uljao kroz velebno predvorje i uza stube do ateljea, zastajao sam da promotrim veliki koni tit na okviru za kamin, na kojem bijae izvjeen plan za raspored gostiju za stolom - da vidim tko e sjediti Justini slijeva i zdesna.

Krae vrijeme ljubazno su se trudili da me ukljue u te skupove, ali su meni ta primanja ubrzo dojadila pa sam se izgovarao boleu, iako mi je bilo drago to mi je doputen pristup u atelje i golemu knjinicu. Poslije smo se sastajali kao urotnici a Justine je odbacila ono toboe veselo i hirovito prenemaganje kao osoba kojoj je dosadno, prenemaganje kojim se sluila kao krinkom u drutvenom ivotu.

Njih bi dvoje zbacili cipele s nogu i igrali piket pri svjetlu svijea. Poslije, kad bi odlazili na poinak, ona bi ugledala sebe u zrcalu na prvom odmoritu i rekla svom odrazu: Kakva si ti samo dosadna, umiljena i histerina idovka!

Istodobno su nas podizali i blago sputali na tlo umotane poput mrtvih faraona, a onda bismo se u isti mah ponovo pojavili u zrcalu na stropu, razapeti kao primjerci kukaca u vitrini. Mali crnac pokrio bi nas bijelim ubrusima dok bi brija u velikom viktorijanskom vru s branikom za brkove pravio gustu pjenu slatkastog mirisa prije nego to bi je poeo nanositi na nae obraze dobro odmjerenim potezima etkice.

Mali je Mnemjian pravi patuljak ljubiastih djetinjih oiju. On je ovjek koji sve pamti, gradski arhiv. Ako vas zanima porijeklo ili prihodi bilo kojeg sluajnog prolaznika, treba samo njega pitati; on e vam iznijeti sve pojedinosti svojim monotonim glasom dok otri britvu o remen i iskuava je na debeloj crnoj dlaci na svojoj podlaktici. Ono to ne zna moe doznati u roku od nekoliko minuta. Osim toga, podjednako je dobro obavijeten o ivima kao i o mrtvima; ovo mislim u doslovnom smislu jer on u grkoj bolnici brije i priprema za pokop njihove rtve prije no to ih izrue pogrebnicima - to je posao koji obavlja s uitkom, u kojem ima i rasne naslade.

Njegov prastari zanat obuhvaa oba svijeta, a neka od njegovih najboljih zapaanja poinju rijeima: Taj i taj mi je rekao svojim posljednjim dahom O njemu se pria da je nevjerojatno privlaan enama, i kau da je stavio na stranu pravo bogatstvo koje je prikupio od svojih oboavateljica.

Ali isto tako i nekoliko postarijih. One su ve, kako on previjano kae, sve isprobale - pa posegne rukom za lea da opipa runu grbu koja stoji na njima kao kruna, i ponosno dodaje: Ovo njih uzbuuje. Meu ostalim stvarima, ima i zlatnu kutiju za cigarete koju je dobio od jedne oboavateljice i u kojoj dri zalihu cigaretnih papiria. Grki mu nije najbolji ali govori hrabro i slikovito, a Pombal mu ne doputa da govori francuski, kojim mnogo bolje vlada.

Povremeno podvodi ene mom prijatelju, a ja se uvijek udim iznenadnim pjesnikim uzletima za koje je sposoban kad opisuje svoje protgs. Spazivi moj pogled u zrcalu, Pombal bre-bolje baca pogled na drugu stranu da ne bismo zarazili jedan drugoga smijekom.

I oprezno zagroke. Mnemjian se ovla naginje na prstima gledajui pomalo ukri. Sitnim umiljatim glasom obavija ljuskom dvosmislenosti sve to govori, a govor mu nije nita manje vrijedan panje zato to ga prekida kratkim uzdasima ovjeka umornog od ivota. Neko vrijeme potraje utnja. Ja gledam Mnemjianovo tjeme u zrcalu na stropu - onaj bestidno istrali uperak crne kose od koje je na sljepoonicama napravio uvojke, nadajui se zacijelo da e time odvui pozornost od onih svojih grbavih lea od papirmaea.

Mlada je, jeftina i ista. Rei ete sami sebi: mlada jarebica, sae meda u koje nitko nije dirnuo, golubica. Ima novanih neprilika. Nedavno se vratila iz ludnice u Helwanu gdje ju je mu pokuao strpati jer da je toboe luda. Dogovorio sam se s njom da sjedi kod Rose Marie za zadnjim stolom na ploniku.

Pogledajte je tamo u jedan sat; a ako budete eljeli da poe s vama, samo joj dajte kartu koju u vam dati. Ali upamtite da samo meni plaate. To je jedini uvjet koji postavljam, kao dentlemen dentlemenu. Ponovo je uutio. Pombal i dalje zuri u sebe u zrcalu, a priroena mu se radoznalost bori s izgubljenou i bezvoljnou ljetnog zraka.

Poslije e jamano upasti u na stan s nekim iznurenim, dezorijentiranim stvorenjem iji iskrivljeni smijeak ne moe pobuditi u njemu drugog osjeaja do saaljenja. Ne bih mogao rei da mom prijatelju nedostaje dobrote, jer se uvijek trudi da nae kakav-takav posao tim djevojkama; zapravo je veina konzulata puna tih njegovih sluajnih znanica koje se oajniki trude da izgledaju kako treba, a svoj posao imaju zahvaliti Georgesovu salijetanju svojih kolega diplomata.

Leprava spolna igra to lebdi nad njegovim mislima i postupcima ima, meutim, nezainteresiran izgled, zbog ega je kvalitativno drugaija od, recimo, postupaka i misli Capodistrije, koji nam se esto pridruuje ujutro na brijanju.

Capodistria posjeduje posve spontanu vjetinu da sve pretvara u ensko; pod njegovim pogledom stolice se postide svojih golih nogu.

On proima stvari samim sobom. Vidio sam za stolom kako se lubenica budi pod njegovim pogledom i kako kotice u njoj oivljavaju! A kad ene pogledaju ono njegovo usko, plosnato lice, s jezikom kojim neprestance oblizuje tanke usne, osjeaju se kao ptice pred zmijom otrovnicom.

Opet sam se sjetio Melisse: bortus conclusus, soror mea sponsor Dok ona govori, mislim na utemeljitelje ovoga grada, na vojnika-boga u njegovu staklenu lijesu, mladoliko tijelo zaodjeveno srebrom, kako jae niz rijeku prema svojem grobu. Ili na onu velebnu etvrtastu crnaku glavu u kojoj odzvanja ideja o Bogu shvaenom u duhu puke intelektualne igre - na Plotina.

Reklo bi se da su interesi ovoga grada usredotoeni negdje izvan dohvata njegovih prosjenih stanovnika - u podruju u kojem put, koja je prekomjernim zadovoljavanjem izgubila i posljednje ostatke suzdrljivosti, mora ustuknuti pred kudikamo obuhvatnijim interesom: ili propasti od one vrste istroenosti kakva je prikazana u djelima izloenim u Mouseionu, u bezazlenoj igri hermafrodita u zelenim perivojima umjetnosti i znanosti.

Poezija kao nespretan pokuaj umjetnog oploivanja muza; plamena glupa metafora Berenikine kose to blista na nonom nebu iznad Melissine usnule glave. Ili bar neega mediteranskog, mogla je dodati, jer bi konotacije svakog poljupca bile drukije u Italiji ili panjolskoj; ovdje su pak naa tijela izranjena otrim, suhim vjetrovima iz afrikih pustinja pa smo ljubav morali zamijeniti pametnijom ali okrutnijom mentalnom njenou koja vie naglaava osamljenost nego to je uklanja.

Sad je ak i grad imao dva teita - pravi i magnetski sjever svoje osobnosti: a izmeu njih su otro, kao iz loe izoliranog elektrinog naboja, vrcale iskre temperamenta njegovih stanovnika. Jedno mi je sredite simboliziralo velebna ovjekova osvajanja na podruju materije, prostora i vremena - koja osvajau u lijesu moraju neminovno donijeti gorku spoznaju o vlastitom porazu; drugo sredite nije bilo simbol nego ivo istilite slobodne volje po kojem se potucala moja voljena Justine tragajui u strahovitoj duhovnoj osamljenosti za onom veznom iskrom koja e je uzdii do nove perspektive same sebe.

U njoj je, kao u Aleksandrijki, raskalaenost bila na neki udan nain oblik samoprijegora, travestija slobode; ako sam je smatrao dijelom grada, nisam pri tome mislio na Aleksandriju ili Plotina nego na ono alosno trinaesto Valentinosovo dijete koje je palo, ne kao Lucifer bunei se protiv Boga nego odvie arko elei da se sjedini s njim.

Odvojena od svoje boanske harmonije, ona je pala, kae tragini filozof i postala oitovanje materije; sav univerzum njena grada, svijeta, nastao je od njene patnje i kajanja.

Tragino sjeme iz kojeg su iznikle njene misli i djela bijae sjeme pesimistikog gnosticizma. Znam da je zaista dolo do te identifikacije - jer mnogo kasnije, kad mi je, uza sve svoje zle slutnje, dopustila da se pridruim onom njihovom malom drutvu koje se okupljalo svakog mjeseca oko Balthazara, nju je najvie od svega zanimalo ono to bi on govorio o gnosticizmu. Sjeam se kako me je jedne noi upitala, vrlo usrdno, vrlo tjeskobno, vrlo umolno, je li dobro shvatila njegov nauk: - Hou rei: niti nas je Bog stvorio niti je elio da budemo stvoreni, nego smo djelo jednog nieg boanstva demijurga, koji je pogreno sam sebe smatrao Bogom?

Ti nikad nita ne govori. U najboljem sluaju, samo se smije. Nisam znao kako da joj odgovorim jer mi se ini da su sve ideje podjednako dobre; sama injenica njihova postojanja potvruje da ih je netko stvorio. Zar je vano jesu li objektivno ispravne ili nisu? Ionako e se opet izmijeniti. Mi smo djeca naega pejzaa; on odreuje nae ponaanje, pa ak i misli, u onoj Ja ne znam ni za kakvu bolju identifikaciju. Upravo kad se pokua o jednom ili drugom djelomice prosuivati, javljaju se zle slutnje.

Kako sam bio ushien kad bi ona iznenada sjela na neki zid ili slomljeni stup u onom dvoritu punom kamenih krhotina oko Pompejeva stupa, pa kad bi zaronila u neizmjernu tugu zbog neke ideje koja joj je netom bila pala na um. Ti se uvijek smjeka, i najozbiljnijim stvarima. Ah, valjda bi ipak trebao biti tuan? Ako me je ikad uope upoznala, morala je poslije otkriti da onima od nas koji duboko osjeaju i koji su iole svjesni nerazmrsivog spleta ljudskih misli, preostaje samo jedan odgovor - ironina njenost i utnja.

U tako sjajnoj zvjezdanoj noi u kojoj su krijesnice u vritavoj suhoj travi vraale nebu svoje sablasno svijetloljubiasto svjetlucanje, nije mi preostalo nita drugo nego da sjedim uz nju, milujem onu tamnu glavu lijepe kose i utim. Buenje je tijela san duha, a san je duha buenje za tijelo.

I zatim, kao udar groma: Zlo je izopaeno dobro. Nije moglo biti ni lako uhoditi nekoga tko je tako nestalan, u dodiru sa ivotom grada na toliko mjesta. Ipak, vjerojatno su je drali na oku da joj se togod ne dogodi. U ovo me je uvjerio jedan dogaaj kad su me pozvali na veeru u staroj kui. Inae, kad su bili sami, veerali smo u malom paviljonu u dnu vrta gdje se ljetna svjeina mijeala sa umom vode koja je izbijala na etiri lavlje glave oko fontane.

Justine je ba tom prigodom bila zakasnila pa je Nessim sjedio sam, sa zastorima navuenim prema zapadu, i onim svojim dugim, njenim. Bilo je prolo ve etrdeset minuta od dogovorenog vremena i on je ve bio dao znak da veera pone kad mali crni telefon tiho ali prodorno zazvoni.

On prie stolu i uzdiui podigne slualicu. Zauh ga kako nestrpljivo ree: - Da. Ne znam zato sam to pomislio. Bre-bolje je neto narkao na neku kuvertu, spustio slualicu i zastao naas da upamti ono to je zapisao.

Zatim se okrene meni, a kad je opet progovorio, bijae to drugi Nessim: Justini e moda zatrebati naa pomo. Ide li sa mnom? Iao sam za njim to sam bre mogao, i nije prolo ni nekoliko minuta, a on je ve skretao malim sportskim automobilom kroz teke vratnice u Rue Fuad i poeo se probijati prema moru kroz mreu ulica to se sputaju do Ras El Tina. Iako jo nije bilo kasno, na ulicama nije bilo mnogo ljudi pa smo jurili du zaobljenih bokova Esplanade prema Yacht Clubu neumoljivo prestiui ono malo fijakera koija ljubavi to su se vukli tamo-amo uz morsku obalu.

Kod tvrave smo skrenuli i zali u zbijenu sirotinjsku etvrt koja lei iza ulice Tatwig. Nai su uti farovi neuobiajeno jarko otkrivali kavane nalik na mravinjake i prepune trgove; odnekud iza neposrednih obrisa razdrtih i razdvojenih kua dopiralo je prodorno vritanje i naricanje pogrebne povorke, u kojoj su profesionalne narikae svojim oplakivanjem mrtvaca ispunjavale no stravom i uasom.

Izali smo iz kola u uskoj ulici pokraj damije, a Nessim je uao u sjenovitu veu neke najamne zgradurine, u kojoj su polovicu tvorili uredi sa sputenim i zatvorenim kapcima na prozorima i vratima, na kojima su se nalazile ploice s istrtim imenima.

Nessim mu je neto otro rekao i, gotovo prije nego to mu je ovjek mogao odgovoriti, proao kroz stranji dio zgrade i stupio u nekakvo mrano, zaputeno dvorite, u kojem su se s obje strane nizale trone kue od prijesne cigle i ljuskavog gipsa. Zastao je samo da upali upalja, pri ijem smo slabanom svjetlu poeli tragati od vrata do vrata. Pred etvrtim vratima kljocnuo je upaljaem i zalupao akom o vrata.

Kako nije bilo odgovora, gurne ih i otvori. Mraan hodnik vodio je do sjenovite sobice osvijetljene mirkavim svjetlom. Ovo je, ini se, bilo ono to smo traili. Prizor na koji smo naili bijae jezovito originalan, ako ni zbog ega drugoga a ono zbog toga to je svjetlo dopiralo sa zemljanog poda istiui obrve, usne i jagodine kosti prisutnih i ostavljajui im velike mrlje od sjena na licima - tako te su izgledali kao da su ih napola izjeli takori, koje je ovjek mogao uti kako se veru po krovnim gredama ove bijedne nastambe.

Bijae to djeji bordel, i zaista je pri mutnoj Ono to je netom bio viknuo zamrlo je u tiini koja je zavladala, ali se po istraloj bradi i crnim napregnutim miiima koji su mu drali glavu na ramenima jo moglo razabrati kako je silovito izgovorio te rijei. U jednoj je ruci drala iznad glave bocu, ali se vidjelo da nikad prije nije bacila nijednu bocu jer ju je drala naopako. Na truloj sofi u kutu sobe, magnetski obasjana toplom sjenom to se odbijala od zidova, leala je djevojica, uasno skvrena u svojoj spavaici, kao da je mrtva.

Zid iznad sofe bijae pokriven modrim otiscima djejih dlanova - amajlijama koje u ovom dijelu svijeta uva kuu od uroka. Bijae to jedini ukras u toj sobi; zapravo i najei ukras u cijeloj arapskoj etvrti ovoga grada. Nessim i ja stajali smo ondje jedan trenutak, zgranuti prizorom u kojem bijae nekakve uasne ljepote - kao u runom, obojenom drvorezu iz viktorijanske jeftine Biblije, recimo, ija je tema nekako iskrivljena i promaena.

Justine je disala teko, kao da e zaplakati. Priskoili smo joj i zgrabili je, rekao bih, i izvukli na ulicu; bilo kako mu drago, sjeam se samo da smo utroje stigli do mora i da smo se vozili svom duinom Cornichea po istoj, bronanoj mjeseini. Nessimovo tuno i nijemo lice odraavalo se u retrovizoru, a njegova nijema ena sjedila je do njega motrei srebrne valove kako se sudaraju i puei cigaretu koju je ieprkala iz depova njegova sakoa.

Poslije je, u garai prije nego to smo izali iz kola, njeno poljubila Nessima u oi. Kako smo dopustili da do toga doe - iako smo bili podjednako iskusni, okorjeli i ovrsli od razoaranja na drugim mjestima? U jesen enski lovor poprimi nemirnu boju fosfora i nakon dugih, razdraljivih, pranih dana ovjek outi prve drhtaje jeseni, poput krila leptira koja lepraju ne bi li se oslobodila iz ahure.

Jezero Mareotis postaje limunastoljubiaste boje, a blatne obale ospu se poljima sjajnih anemona koje rastu iz mulja nalik na buku. Jednoga Bila se vratila nonim vlakom u Aleksandriju i ostavila Nessima da prisustvuje nekoj poslovnoj konferenciji.

Popili smo aj zajedno, a onda smo, obuzeti nekim iznenadnim porivom, uzeli kupae kostime i odvezli se kroz gomile ljake boje hre oko Mexa do pjeanih plaa nedaleko od Bourg El Araba, to su se ljeskale na ljubiastolimunastom svjetlu popodneva koje se brzo gasilo.

Tu je otvoreno more gruvalo po sagovima svjeeg pijeska boje oksidirane ive; njegovo duboko melodiozno bubnjanje bijae pozadina na kojoj smo vodili razgovor. Gazili smo do glenjeva po mljeiki plitkih namrekanih lokvi zatrpanih ovdje-ondje spuvama iupanim iz korijena i baenim na obalu.

Ne sjeam se da smo putem ikog sreli osim mravog mladog Beduina koji je na glavi nosio ianu koaru punu divljih ptica ulovljenih na lijepak. Oamuene prepelice. Dugo smo leali jedno uz drugo u mokrim kupaim kostimima hvatajui posljednje blijede sunane zrake u ugodnoj veernjoj svjeini. Leao sam polusklopljenih oiju dok je Justine kako je samo jasno vidim!

Kad god bih govorio, ona bi piljila u moje usne udno, napola podrugljivo, gotovo nepristojno napeto, kao da oekuje da u pogreno izgovoriti koju rije. Ako je zaista sve poelo od tog trenutka, zaboravio sam to mu je prethodilo, samo se sjeam njena promuklog, uznemirenog glasa kako mi govori ovako neto: - A kad bi nam se ipak to dogodilo, to bi ti rekao? To je bilo toliko neobino da sam se okrenuo njoj s napola formuliranim prijekorom na jeziku - ali su od tog trenutka njeni poljupci poeli nalikovati na strane, meke ubode bez daha kojima bijae isprekidan njen neobuzdani smijeh to je navirao, ini se, iz nje - posprdan, nepostojan smijeh.

Uinilo mi se kao da je nasmrt uplaena. Da sam joj tada rekao: To nam se ne smije dogoditi, zacijelo bi mi bila odgovorila: Ali recimo da nam se dogodi.

Tada ju je - ovoga se vrlo dobro sjeam - spopala manija da se opravdava razgovarali smo na francuskome: svaki jezik pridaje govorniku svoj nacionalni karakter i izmeu onih trenutaka bez daha kad sam osjeao njena snana usta na svojima i njene putene preplanule ruke na svojim rukama.

Odvie smo iskusni za tako neto: mi jednostavno imamo da nauimo to jedno od drugoga. Ali to? Reklo bi se da eli izbrisati i samu pomisao na mene, a da ipak u krhkom, drhtavom kontekstu svakog poljupca nalazi nekakvo bolno olakanje - kao kad se hladnom vodom kropi uganuli zglob. Sad sam lijepo vidio u njoj dijete ovoga grada, koji propisuje da ene ne budu sladostrasnice u uivanju nego u boli, osuene da tragaju za neim to se najmanje usuuju nai!

Tada je ustala i pola pognute glave niz dugu zavojitu perspektivu obale polako gacajui po lokvama lave, a ja sam se sjetio Nessimova pristalog lica kako joj se osmjehuje iz svakog zrcala u prostoriji.

Cijela ta scena koju smo netom bili odigrali inila mi se nevjerojatna, kao san. Objektivno govorei bilo mi je udno kad sam primijetio kako mi ruke dru dok sam pripaljivao cigaretu i ustajao da poem za njom. Ali kad sam je sustigao i zaustavio, okrenula mi je lice bolesnog demona. Spopao ju je bio estoki bijes. Zar nam nije dosta toga? Kako to da odjednom ne zna to ja osjeam? Kako to? Ne samo to se otvorila geoloka pukotina u tlu po kojem smo tako samopouzdano hodali, nego mi se uinilo da se iznenada uruilo neko odavno naputeno rudarsko okno u mom karakteru.

Pojmio sam da je ova jalova razmjena ideja i osjeaja probila put do gue praume srca; i da smo postali robovi tijela, posjednici tajanstvene spoznaje koju su samo mogli dalje prenositi - primiti, odgonetnuti, shvatiti - oni rijetki ljudi u svijetu koji su komplementarni s nama. Kako su samo malobrojni, kako ih rijetko nalazimo! Valjda se ovakve stvari uvijek dogaaju ivotnim bankroterima kad se zaljube.

Tad sam uvidio neto to je trebalo da odavno uvidim: naime, da je nae prijateljstvo sazrelo toliko da ve djelomice posjedujemo jedno drugo. Mislim da smo se oboje zgrozili od te pomisli; jer, onako istroeni, nismo mogli a da ne ustuknemo pred takvim odnosom. Nismo vie ni rijei progovorili nego smo se vratili obalom do mjesta gdje smo ostavili odjeu, nijemi i drei se za ruke.

Justine je izgledala posve iscrpljena. Oboje smo jedva ekali da se rastanemo pa da ispitamo svoje osjeaje. Nismo vie razgovarali. Odvezli smo se u grad i izaao sam iz njenih kola na uobiajenom uglu nedaleko od moga stana. Zalupio sam vratima automobila, a ona se odvezla dalje bez rijei, i ne pogledavi me. Dok sam otvarao vrata svoje sobe, jo mi je pred oima bio otisak Justinina stopala u mokrom pijesku.

Melissa je neto itala i, podigavi pogled prema meni, rekla mi karakteristinim glasom punim mirne slutnje: - Neto se dogodilo - to? Uhvatio sam je za glavu i bez rijei joj razgledao lice, brino i njeno, tuno i poudno, osjeajui poudu kao nikad prije.

Ona ree: -Ti sad ne vidi mene, nego nekoga drugog. Na neki paradoksalan nain, upravo mi je Justine omoguila da vidim Melissu onakvu kakva jest i da pojmim da je volim. Smijeei se Melissa posegne za cigaretom i ree: - Zaljubljuje se u Justinu. Kad sam mislio na Justinu, mislio sam na velebnu kompoziciju izvedenu slobodnom rukom, crte ene koja se oslobodila robovanja mukarcima. A Melissa je bila tuna slika zimskog krajolika s tamnim nebom; kutija za cvijee sa dva-tri rascvjetana geranija to lee zaboravljeni na prozorskoj dasci tvornice cementa.

Ovdje mi pada na pamet pasus iz Justinina dnevnika. Prevodim ga ovdje jer, iako se zacijelo odnosi na dogaaje koji su se zbili mnogo ranije od ovih koje sam upravo ispriao, gotovo tono izraava ono neobino priroeno svojstvo ljubavi za koje sam shvatio da je karakteristinije za na grad nego za nas same.

Ne vrijedi, pie ona, zaljubljivanje zamiljati kao neko poklapanje duha, misli; to je zapravo istodobno rasplamsavanje dvaju duhova obuzetih samostalnim inom sazrijevanja. A reklo bi se da je neto neujno eksplodiralo u svakome od njih.

Omamljeni i zaneseni ljubavnici se kreu oko ovog doivljaja i ispituju ga; jedino zahvalnost ljubavnice, upuena pogrenom darodavcu, stvara u nje iluziju da opi sa svojim partnerom, ah to nije istina. Objekt je ljubavi jednostavno onaj koji je neto slino doivio u isti mah, posve narcisistiki; a elja da budemo blizu voljenog objekta ne potjee u prvi mah od ideje da se on posjeduje, nego jednostavno da se ta dva doivljaja usporede, poput odraza u razliitim zrcalima.

Sve ovo moe prethoditi prvom pogledu, prvom poljupcu ih dodiru; moe prethoditi tenji, ponosu ih zavisti; moe prethoditi prvom oitovanju koje oznaava prekretnicu - jer odatle ljubav degenerira u naviku, posjedovanje i iznova zapada u osamljenost.

Kako karakteristian, i kako suhoparan, opis tog arobnog dara: a opet i kako tipian Svaki je mukarac, pie ona na drugom mjestu, upravo je mogu uti kako izgovara ove rijei svojim promuklim i turobnim glasom dok ih zapisuje, svaki je mukarac sazdan od gline i demona, a nijedna ena ne moe zadovoljiti i jedno i drugo. Tog istog popodneva vratila se kui i zatekla Nessima koji se bio vratio popod-.

Potuila se na vruinu i rano legla u postelju. Kad je on doao da posjedi uz nju i izmjeri joj temperaturu, rekla mu je neto to mu se uinilo da je dostatno zanimljivo da upamti - jer mi je mnogo kasnije ponovio te njene rijei: - Nije ovo nikakva bolest tek neznatna prehlada. Bolesti ne idu na one koji ele umrijeti. Nessime, uvijek sam bila tako jaka.

Da li me zato nikad nitko nije uistinu volio? Isprva sam se malice stidio to sam vjeito Nessimov gost, ali smo se ubrzo tako sprijateljili da sam svuda iao s njim pa nisam vie o tome ni razmiljao.

Melissa je iskopala iz jednog mog velikog kovega neki stari smoking i dotjerala ga tako da ga mogu nositi. Upravo sam s njima prvi put posjetio bar u kojem je ona plesala.

Zgrozio sam se i od njena banalnog plesanja, loeg preko svake mjere. Pa ipak, gledajui je kako svojim tankim rukama i nogama izvodi one blage i besmislene pokrete nalik na gazelu upregnutu u dolap , obuzela me njenost zbog njene osrednjosti, zbog oamuenog i pomalo ironinog naina na koji se naklonila na mlaki pljesak gostiju.

Poslije je morala obilaziti stolove s pladnjem u ruci i prikupljati priloge za lanove orkestra, a to je inila dozlaboga stidljivo; stolu za kojim sam ja sjedio pristupila je oborenih oiju pod onim sablasnim lanim trepavicama i drhtavih ruku. Moji prijatelji nisu jo tada znali u kakvim sam ja odnosima s njom, ali sam opazio Justinin znatieljan i podrugljiv pogled dok sam izvrtao depove i stavljao dvije-tri novanice na pladanj rukama koje se nisu nita manje tresle nego Melissine - toliko sam snano osjeao njenu zbunjenost.

Poslije, kad sam se vratio kui podnapit i razdragan to sam plesao sa Justinom, zatekao sam je jo budnu, upravo je kuhala vodu u ajniku na reou. Oboje smo bili totalno nesposobni u novanim pitanjima, ali smo se ipak bolje snalazili zajedno nego svako za se.

Nou, kad bi se kasno vraala iz bara, zastala bi na ulici ispred nae kue, pa ako bi vidjela da kod mene jo gori svjetlo, tiho bi funula; a ja bih, kad bih uo taj signal, odloio knjigu koju sam upravo itao pa bih se U vrijeme o kojem piem, jo su je pratili i salijetali onaj starac i njegovi agenti.

Bez rijei bismo se uhvatili za ruke i pohitali kroz labirint uliica pokraj poljskog konzulata, zastajkujui od vremena do vremena u mranim veama da vidimo nije li nam tko za petama. Naposljetku, daleko dolje gdje su se duani gubili u plavetnilu, stupili bismo u mlijeno bijelu aleksandrijsku pono obasjani morem - u onom ugodnom toplom zraku skliznule bi s nas sve brige, pa bismo se etali put zvijezde Danice to je treptala iznad tamnih barunskih grudi palae Montae, koje su milovali vjetar i valovi.

U tim danima Melissina predana i izazovna blagost imala je sve osobine ponovo otkrivene mladosti. Njeni dugi, nesigurni prsti - obino sam utio kako mi klize niz lice kad je mislila da spavam, kao da eli upamtiti blaenstvo koje smo podijelili. U nje je bilo neke podatnosti, orijentalne elastinosti - strasti da slui. Moja pohabana odjea - kako bi samo dohvatila prljavu koulju kao da e je potopiti u preobilnoj brinosti; ujutro bih naao svoj brijai aparat lijepo oien, pa ak i zubnu pastu istisnutu na etkicu.

Njena me je skrb tjerala da dadem svom ivotu neku vrstu oblika i stila koji e odgovarati njenoj jednostavnosti. Nikad mi nije govorila o svojim ljubavnim iskustvima, prelazila je preko njih umorno i gadljivo, to je upuivalo na zakljuak da je sve to vie bila posljedica gole nude nego udnje. Polaskala mi je rijeima: - Prvi put se ne bojim biti lakoumna ili luckasta s mukarcem. I siromatvo nas je snano vezalo.

Nai su izleti bili veinom sasvim obini izleti na kakve odlaze provincijalci koji ive u primorskom gradu. Mali limeni tramvaj vozio nas je kloparajui kotaima do pjeanih plaa Sidi Bishra, ili smo Shem El Nessim provodili u parkovima Nouzhe, utaboreni na travi pod oleandrima, meu desecima skromnih egipatskih obitelji.

Koliko god svjetina inae bila neugodna, nama je istodobno pruala razonodu i jo veu prisnost. Pokraj kanala punog trulei, promatrali smo djecu kako rone za noviima u mulju, ili smo jeli krike lubenice s tezge lunjajui meu ostalim velegradskim dangubama, sretni u svojoj anonimnosti. Ali postojalo je i nalije te nae prisnosti: kad bih se kasno nou vratio kui, zatekao bih je kako spava poto je zbacila svoje crvene papue s nogu, s malom lulom za hai pokraj sebe na jastuku Tada bih znao da je zapala u depresiju.

U takvim prigodama nisam mogao nita s njom; problijedjela bi, postala sjetna, nekako iscrpljena, i po nekoliko dana ne bi se nikako mogla izvui iz letargije. Leala bi gledajui nekud u daljinu poput Nisam ja ena za tebe, niti za bilo koga drugog. Ja sam istroena.

Samo trati svoju dobrotu. Tu gdje je britanska kultura budila opi dojam krtarenja, oskudice i autobusne guve - proveo bih cijelu veer sam, zadovoljno oslukujui ukanje papira i aputanje oko sebe.

Ali bilo je i drugih trenutaka: onih eih popodneva - kad se i med znojio kako je govorio Pombal - kad smo leali zajedno smueni tiinom i gledali ute zastore kako se njeno nadimlju na svjetlu - tiho disanje povjetarca od jezera Mareotisa, to se podudaralo s naim disanjem. Onda bi ona ustala, dohvatila budilicu, prodrmala je i pozorno oslunula: sjedila je gola za toaletnim stoliem pripaljujui cigaretu - kako je bila mladolika i zgodna dok je drala tanku ruku da pokae jeftinu narukvicu koju sam joj poklonio!

Da, gledam sebe, ali mi to pomae da razmiljamo o tebi. I naputajui to prolazno divljenje samoj sebi u zrcalu, hitro bi otila u runu praonicu posua koja mi je ujedno bila i kupaonica, pa bi se, stojei za prljavim eljeznim sudoperom, oprala hitrim pokretima prediui od hladne vode dok sam ja leao i udisao toplinu i slast jastuka na kojem je bila poivala njena tamna glava: promatrajui njeno duguljasto, ucviljeno grko lice, pravilan iljast nos i iskrene oi, satensku kou kojom su obdareni samo oni kojima je razvijena prsna lijezda, made na tankoj stabljici vrata.

Ti se trenuci ne mogu izraunati, niti procijeniti rijeima; oni i dalje ive u otopini sjeanja, kao divna stvorenja, jedinstvena po svojoj naravi, izvuena sa dna neistraenog oceana. Nisam volio tu knjievnu figuru zbog toga to se bitno razlikovala od svoga djela zaista ljupke poezije i proze. Bio je onizak, debeljukast i plavokos i ostavljao je dojam mladia koji jo mirno lei u majinoj utrobi.

Ne bih mogao rei da nije bio ljubazan ni dobrostiv, jer je bio i jedno i drugo - ali mi je bilo neugodno stanovati u istom stanu s nekim tko mi se ne svia. Meutim, jo bi nezgodnije bilo da se selim pa sam za smanjenu stanarinu prihvatio ropotarnicu na kraju hodnika, a prao sam se u prljavoj praonici posua. Pursewarden je mogao sebi priutiti da prima goste, pa otprilike dva puta tjedno nisam mogao zaspati od bunog pijanevanja i smijeha.

Jedne noi u kasne sate netko mi je pokucao na vrata. U hodniku je preda mnom stajao Pursewarden, blijed i prilino kooperan - ba kao da je netom ispaljen iz topa u cirkusku mreu.

Do njega je stajao kran brodski loa, odvratno ruan - kao i svi brodski loai; reklo bi se da je jo kao dijete prodan u roblje. Ne samo to je sve svoje boljetice povjeravao mojoj skrbi - ukljuujui i este sluajeve stidnih uiju - nego je jednom iao ak tako daleko da me je pokuao nagovoriti da jednoj njegovoj prijateljici izvrim abortus na stolu u blagovaonici. Pourio sam se da kaem Pursewardenu da ja nisam nikakav lijenik i preporuio mu da pozove pravog lijenika: ali telefon je bio pokvaren a boaba nikako nismo uspjeli probuditi: stoga sam vie iz nezainteresirane radoznalosti nego iz nekog drugog motiva obukao kinu kabanicu preko pidame i zaputio se hodnikom za njima.

Uinilo mi se da drutvo nije uobiajeno jer se sastojalo od tri-etiri mornarika kadeta, koji kao da su bili paralizirani, i od prostitutke iz Golfove krme, koja je zaudarala po suhom mesu i taphiji. Lice joj je bilo upalo. Reklo bi se da je ona druga, starija ena u panici jer ju je ukala i vukla za kosu, a jedan ju je od mornarikih kadeta prilino nevjeto prskao vodom iz kitnjasto ukraene none posude, koja je bila jedna od Pombalovih najdraih dragocjenosti i u kojoj je na dnu bio naslikan francuski kraljevski grb.

Negdje izvan vidokruga netko je polako i usrdno povraao. Pursewarden je stajao do mene i promatrao taj prizor, poprilino postien, ini mi se. Melissa je bila sva u jednoj vodi, kosa joj je bila slijepljena za sljepoonice; kad smo probili obru od njenih muitelja, ponovo je utonula u bezizraajnu drhtavicu i utnju, a na licu joj je ostao urezan vrisak. Trebalo je doznati gdje je prije toga bila, to je jela i pila, ali bacivi pogled na onu plaljivu, pijanu, brbljavu skupinu oko sebe, shvatio sam da ne bih od njih uspio nita pametno saznati.

Ipak sam se obratio najbliem mlacu do sebe i poeo ga ispitivati kadli se ona vjetica iz Golfove krme, koja je i sama bila u histerinom stanju, samo to ju je obuzdavao jedan brodski loa drei joj ruke na leima , proderala promuklim, prevakanim glasom: - panjolska muha!

Ovaj joj je dao panjolsku muhu! Mora da je torbica bila puna avala, jer se onaj izvalio koliko je dug i irok, a onda je ustao s komadiima razbijenog tanjura u kosi. Tada je ona zaridala kao muko i poela zvati policiju. Oko nje se sjatila trojica mornara s ispruenim zatubastim prstima savjetujui je, molei i preklinjui neka odustane od svog nauma. Nitko nije elio imati posla s mornarikom policijom.

Ali nikome nije bilo ni do udaraca onom prometejskom torbicom nabubrelom od prezervativa i boica beladone. Dotle sam ja opipao Melissi puls i, rastrgavi joj bluzu, oslunuo srce. Zabrinuo sam se za nju, pa i za Pursewardena, koji je zauzeo strateki poloaj iza naslonjaa i svakome neto rjeito gestikulirao. Meutim, sad je tek poelo pravo veselje jer su mornari stjerali u kut djevojku u Sheratonovu stilu u kojem bijae smjetena Pombalova dragocjena porculanska zbirka.

Traei iza sebe kakav oslonac, ona je napipala gotovo neiscrpnu zalihu streljiva, pa je ispustila torbicu i, slavodobitno kliui promuklim glasom, poela bacati oko sebe porculanske predmete sabrano i tono kako jo nikad nikog nisam vidio da baca. Zrakom su odjednom na sve strane poletjele egipatske i grke boice za suze, primjerice porculana iz Uaptija i Sevresa.

Moglo se oekivati da se uskoro razlegne poznato i strano lupanje o prag izmama potkovanim avlima jer su se ve na sve strane u kui poela paliti svjetla. Pursewardenov je strah zaista bio oigledan; kao stanar i jo k tome ugledan ovjek nije ba mogao sebi dopustiti skandal kakav bi egipatski tisak mogao napraviti od ovakve tunjave.

Odlanulo mu je kad sam mu mahnuo rukom i uzeo umotavati gotovo ve besvjesnu Melissu u meku buharu. Zajedno smo je odnijeli posrui hodnikom u blaenu intimu moje ropotarnice, gdje smo je, kao Kleopatru, odmotali iz ilima i poloili na postelju.

Sjetio sam se nekog starog lijenika, Grka, koji je stanovao u istoj ulici, i ubrzo sam ga uspio dovesti uz mrano stubite, na kojem se spoticao i psovao sono i melodramatski, a cijelim su mu putem ispadali kateteri i stetoskopi. Ustvrdio je da je Melissa ozbiljno bolesna, ali mu je dijagnoza bila opirna i mutna - u tradiciji naega grada.

Amazon Renewed Aleksadnrijski products with a warranty. New A new book is a book previously not circulated to a buyer. Would you like to tell us about a lower price? Product details Hardcover Publisher:. This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website.

Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are as essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies.

But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience. Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.

Category Video. Amazon Renewed Refurbished products with a warranty. This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are as essential for the working of basic functionalities of the website.

We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent.

You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience. Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.

Menu Home August 17, Menu Home. Author: admin. This website uses cookies to improve your experience.